top
ljubuški portal

Dobro došli na arhivske stranice LJ::portala  # 1.veljače 2009 - 21.veljače 2014 #



Kako i zašto je poginuo Blaž Kraljević?
Ponedjeljak, 09 Kolovoz 2010 16:20
blaz_kraljBlaž Kraljević, rođen 19. rujna 1947. u Lisicama pokraj Ljubuškoga. Iz Jugoslavije je pobjegao u lipnju 1966.,a u Australiju je preko Njemačke stigao u travnju 1967. godine. Nakon nekoliko godina s Antom Šutom je otvorio restoran u zapadnom dijelu Melbournea, u radničko-doseljeničkoj četvrti St. Albans. Negdje u to doba, pristupio je i Hrvatskom Revolucionarnom Bratstvu (HRB-u). Ante Šuto, Blaž Kraljević, Zdenko Marinčić i Ilija Lovrić trebali su u isto doba otputovati u svibnju 1972. za Frankfurt i priključiti se Skupini Fenix 72, no otputovali su samo Marinčić i Lovrić. Šuto se nekoliko tjedana ranije dobrovoljno povukao iz akcije, a Blaž Kraljević je dan prije planiranog odlaska zakazana za 20. svibnja, tj. 19. svibnja 1972., uhićen u svojemu lokalu u St. Albansu pod banalnom optužbom - za ilegalno točenje alkohola – zbog koje se rijetko ili nikada prekršitelji ne uhićuju, niti to radi Savezna ili tajna policija, već se to rješava prekršajnim prijavama. Bilo kako bilo, on je iz pritvora otpušten 21. lipnja 1972., dakle samo dan nakon što je Skupina Fenix 72 prešla austrijskoslovensku granicu.

Nakon kratkog vremena u redovima HRB-a pojavile su se razne priče oko Kraljevićeva pritvaranja i puštanja iz pritvora: navodno da je Kraljević sam inscenirao svoje uhićenje kako bi izbjegao sudjelovanje u Akciji Fenix 72. Kraljević je, kao i Šuto, bio stavljen ‘na led’ u HRB- u, ali kad se saznalo da potajno kontaktira s jednim agentom Commonwealth Police (Australska savezna policija), ‘savjetovano’ mu je da napusti Melbourne i pokrajinu Victoriju.
Kraljević je poslušao „savjet“ i odselio se u Canberru. Navedeni događaji nisu bili poznati hrvatskim emigrantima u Canberri izvan redova HRB-a u Australiji pa stoga nisu previše utjecali na život Blaža Kraljevića u tom glavnom administrativnom središtu Australskoga Commonwealtha, gdje je on nastavio politički djelovati među hrvatskim iseljenicima.

Kad je 1976. godine osnivan ogranak Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) Rakovica u Cannberi, Kraljević je izabran za njegova predsjednika. Početkom slijedeće, 1977. godine, Blaž Kraljević se učlanio u Hrvatsku republikansku stranku (HRS) i postao predsjednik njezina ogranka zanimljiva imena ‘Zemun’ u Canberri. Krajem studenoga 1977. godine u Canberri je pokrenuto provizorno ‘Hrvatsko poslanstvo’ koje je djelovalo do kraja listopada 1979. godine, a Blaž Kraljević imenovan njegovim prvim rizničarom.

Prema svjedočanstvu uglednih hrvatskih emigranata u Canberri i ‘otpravnika poslova’ Marija Šime Dešpoje, Kraljević je sve svoje dužnosti obavljao vrlo savjesno i odgovorno. Zbog toga je izabran za tajnika Hrvatskog međudruštvenog odbora u Canberri koji se sastojao od predstavnika većine tamošnjih hrvatskih organizacija, udruga i društava.

Zbog angažmana u hrvatskoj zajednici u Canberri, australske vlasti su odbijale Blažu Kraljeviću udijeliti državljanstvo i putovnicu sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uoči rušenja Berlinskoga zida, sloma komunističkog imperijalizma u Europi te u predvečerje raspada Jugoslavije, 1988. godine, Kraljević je osnovao - po uzoru na onaj u Melbourneu koji su vodili HDP-ovci Dinko Dedić i Ante Šuto te HSS-ovac Antun Babić (današnji generalni konzul RH u Melbourneu) - Hrvatski informativni centar (HIC) u Canberri, koji je pokušavao informirati tamošnje medije i diplomatske predstavnike o hrvatskoj borbi za slobodu...
Pobjedom višestranačja u Hrvatskoj, u Zagrebu je obnovljena i Hrvatska stranka prava, a prvi povjerenik Hrvatske stranke prava (HSP) za Australiju bio je Miro Hedješ iz Melbournea, član Australsko-hrvatskog društva (AHD) i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP). No Hedješ je već u drugoj polovici ožujka 1991. bezuvjetno podnio ostavku na tu dužnost, uglavnom to obrazlažući uvjerenjem ‘da u slučajevima kad je u pitanju opstanak hrvatske države, vodstvo HSP-a treba surađivati i pružiti potporu vladi izabranoj od hrvatskog naroda’. Predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga na mjesto Hedješa imenovao je Blaža Kraljevića. Za vrijeme cijele emigracije, u Melbourneu i Canberri, Blaž Kraljević bio je vrlo  rezerviran i neraspoložen prema, kako ih je nazivao, ‘starcima iz HOP-a’ (Hrvatski oslobodilački pokret). Govorio je da oni ‘ne razumiju vrijeme u kojem žive’ i da ‘ispraznim ustašovanjem samo štete hrvatskoj stvari’. Stoga su se mnogi Hrvati u Australiji iznenadili kad su saznali da je Kraljević pristupio HSPu,koji je tada u hrvatskom iseljeništvu imao podršku uglavnom, pa moglo bi se reći i skoro isključivo HOP-a.

Istodobno, iz korespondencije koju je Blaž Kraljević u to doba, tj. uoči i u samom trenutku stvaranja hrvatske države, održavao sa svojim suradnicima u Australiji, vidljive su nagle promjene u njegovim stajalištima i velika rezerviranost općenito prema tadašnjoj emigrantskoj politici. Kraljević je otprilike tada zauzeo stajalište da je „njegovo mjesto u Hrvatskoj“ gdje je na djelu bila velikosrpska agresija. Došavši u Zagreb,predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga imenovao ga je pročelnikom Ureda za promidžbu - na mjesto na kojemu se do tada nalazio tada već bivši fotograf ‘Globusa’ i negdašnji novinar ‘Crne kronike’ u ‘Večernjem listu’ Nikola Šolić.

Određeni hrvatski krugovi u Australiji (posebno u Canberri) zamjerili su Kraljeviću što nekoliko stotina tisuća povjerenih australskih dolara (prikupljenih u autralsko-hrvatskoj zajednici bez obzira na stranačke i ideološke predznake) nije prema dogovoru predao u Zagrebu za opremanje Hrvatske vojske (HV), nego Dobroslavu Paragi.

Unatoč tome, gotovo svi sugovornici s kojima su razgovarali autor ovoga feljtona i njegovi suradnici tijekom prikupljanja opsežnog materijala za knjigu i film u pripremi, tvrde da Kraljević nije bio materijalist i da on to nije učinio zbog vlastite koristi, već zbog procjene da će na taj način više pomoći obrani Hrvatskoj.

Djelovanje povijesne hrvatske stranke HSP u Republici Hrvatskoj obnovljeno je 26. veljače 1990., a 25. lipnja 1991. formirane su Hrvatske obrambene snage (HOS). Vezano uz osnivanje i djelovanje HOS-a nepobitno je nekoliko činjenica:
- HOS je osnovan kao stranačka oružana sila i bio je pod zapovjedništvom stožera imenovana od vodstva stranke ;
- razni argumenti o nezadovoljstvu stranačkog vodstva i članstva djelovanjem legalne političke strukture, koja je premoćno pobijedila na višestranačkim izborima, u obrani Hrvatske, ni u kojem slučaju ne mogu biti opravdanje za osnivanje paralelne, paravojne oružane sile u državi;
- u HOS su se učlanjivali uglavnom mlađi hrvatski domoljubi, frustrirani početnim znacima neodlučnosti i neučinkovitosti hrvatskih vlasti, koji su htjeli braniti Hrvatsku od velikosrpske agresije, što su u najvećem broju slučajeva herojski činili, ne razmišljajući pritom o negativnim implikacijama postojanja paralelne, druge vojske u državi;
- postojanje HOS-a kao druge vojske u državi, premda su njezine postrojbe u mnogim slučajevima znatno pridonosile obrani Hrvatske, predstavljalo je veliku opasnost za manipulacije protiv politike legalno izabranog vodstva hrvatske države i hrvatskog naroda u BiH, kakvi su se pokušaji u nekoliko navrata i dogodili.

Od pamtivijeka i svugdje na svijetu postojanje dviju ili više vojska u jednom narodu ili državi najčešće završavalo je tragičnim posljedicama za taj narod ili državu.

U BiH je HSP registriran 10. travnja 1991., a 13. lipnja 1991., u nazočnosti Dobroslava Parage, u ljubuškom hotelu ‘Bigeste’ vodstvo HSP-a donijelo je tzv. Lipanjsku povelju o ‘uspostavi NDH na cijelom povijesnom i etničkom prostoru’.

Blaž Kraljević, kao član vodstva HSP-a, prvi put je u Hercegovinu došao u listopadu 1991. godine, donijevši Paragin ferman o smjeni dotadašnjeg koordinatora HSP-a za BiH, poznatog pjesnika i novinara Ivice Karamatića iz Posušja, i imenovanju novog koordinatora u osobi Mladena Bošnjaka, u narodu zvanoga ‘Kobila’. Bošnjak, podrijetlom Ljubušak, imao je stalno prebivalište u Osijeku, i navodno je pripadao tamošnjem nadzoru konfidentske ergele kolega Josipa Perkovića iz Udbe i ‘vojne bezbjednosti’ tj. KOS-a.

Sredinom prosinca 1991. godine Blaž Kraljević za stalno je preselio u Hercegovinu sa zadatkom osnivanja Ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, što se i dogodilo 18. prosinca 1991. u Ljubuškom. S Kraljevićem je iz Zagreba, kao vjerna i intimna suradnica, stigla i stanovita Katica Pernar, sumnjičena prije i kasnije kao „igrač“ Josipa Manolića u HSP-u, a koju je Kraljević imenovao tajnicom Ratnog stožera HOS-a.

Nakon nekog vremena, Kraljević je stožer HOS-a smjestio u kuću Miloša Pavlaka, sina u međuvremenu pokojnog Ante Pavlaka, nekadašnjeg suradnika mostarske Udbe pod pseudonimom ‘Mato’, u Veljacima. Nakon još uvijek nerazjašnjene pogibije Blaževa susjeda iz Tihaljine i suradnika iz  Canberre Kreše Kordića Žare, inače člana Hrvatske mladeži Uzdanica, u garaži Pavlakove kuće, Kraljević je prihvatio prijedlog Mladena Bošnjaka i stožer HOS-a preselio u kuću Zdravka Hrstića, također suradnika mostarske Udbe pod pseudonimom ‘Zaim’, u Ljubuškom. Hrstić je dugo godina kasnije bio predsjednik HSP-a za cijelu BiH.

U to se vrijeme situacija u BiH komplicirala iz dana u dan. Legalno izabrane vlasti hrvatskoga naroda u BiH nisu bile u stanju odgovoriti na sve probleme koji su se pojavljivali, a mnogi su bili frustrirani zbog neizvjesnog smjera razvoja općih prilika. To je pogodovalo omasovljenju HOS-a kojemu su, kao i u Hrvatskoj, pristupali mnogi mladi hrvatski domoljubi koji su se htjeli boriti za slobodu svoga naroda. Blaž Kraljević očigledno nije bio dorastao situaciji te je, s jedne strane, zagovarao konfrontaciju s legalno izabranim i imenovanim predstavnicima vlasti hrvatskog naroda  u BiH, a s druge strane, forsirao je suradnju s Alijom Izetbegovićem i Teritorijalnom obranom (TO) BiH, iz koje je kasnije nastala Armija BiH, premda je i tada bilo bjelodano da separatno ‘muslimansko’ vodstvo nema dobre namjere prema Hrvatima u BiH, što se i danas vrlo jasno osjeća.

U ime zapovjedništva Ratnog stožera HOS-a Kraljević je 9. Svibnja 1992. izdao Proglas u kojem je među ostalim stajalo:
‘Bosnu i Hercegovinu štiti i štitit će HOS i TO BiH. BiH je razrušena, narod je raseljen, ali pobjeda je naša. Pozivamo HVO da se stavi pod našu komandu, tj. pod komandu HOS-a, te da u suradnji s TO BiH oslobodimo BiH na sreću svih naroda’.
Dva mjeseca kasnije, 2. Kolovoza 1992., Alija Izetbegović je donio odluku o HOS-u kao sastavnom dijelu TO BiH te je Blaža Kraljevića imenovao članom Glavnog štaba TO BiH.

No upravo takvi postupci Blaža Kraljevića i takav njegov oblik ‘suradnje’ na putu do ‘granice na Drini’, odškrinuli su vrata međuhrvatskog sukoba u BiH, do čega su godinu dana ranije, nakon pada Vukovara, mogli dovesti i oni Dobroslava Parage u Hrvatskoj.

Vinko Martinović-Štela, predratni kriminalac, koji je upoznao Aliju Izetbegovića u zeničkoj kaznionici, a kojega je upravo Kraljević postavio za šefa HOS-a u Mostaru, organizirao je 9. kolovoza 1992. sastanak Blaža Kraljevića s nekoliko glavnih zapovjednika TO BiH u Mostaru. Kraljević je, kao pratnju, sa sobom poveo osam bojovnika HOS-a. Pri povratku iz Mostara, na predjelu Glamuzininih kuće, ispod brda Varda, kod zaseoka Kruševo u općini Čitluk, Kraljević i pratnja u tri automobila došli su do nadzorne točke koju su osiguravali pripadnici Specijalne postrojbe HVO-a. Tu je, pod još uvijek nedovoljno rasvijetljenim okolnostima, došlo do međusobne pucnjave u kojoj je jedan pripadnik Specijalne policije HVO-a poginuo a jedan bio ranjen, dok su poginula sva osmorica bojovnika HOS-a kao i njihov zapovjednik Blaž Kraljević.

O tom se tragičnom događaju, i o njegovoj pozadini, do sada u javnosti pojavilo mnoštvo verzija. Nijedna od njih nije poduprta uvjerljivim činjenicama ili logički izvedenim zaključcima. Autor ovoga feljtona razgovarao je s generalom HVO-a Ivanom Andabakom koji je i sam bio emigrant, te se na početku velikosrpske agresije stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci, a kao zapovjednik Specijalnih postrojbi HVO-a predvodio je akciju u kojoj je Blaž Kraljević poginuo. Andabak je, među ostalim, izjavio:
‘U sklopu priprema ‘Operacije Bura’ na Južnom bojištu, kojom je trebao osloboditi jug Hrvatske i dio Hercegovine te blokirati snage JNA u mostarskom garnizonu i dio bojišta prenijeti iz Hrvatske u BiH, pojavio se problem HOS-a čiji je zapovjednik, Blaž Kraljević, odbijalo suradnju s HVO-om, premda je većina nižih zapovjednika HOS-a na terenu vrlo dobro surađivala s lokalnim zapovjednicima HVO-a. U to vrijeme je general Nijaz Batlak-Daidža, koji je imao vrlo važnu ulogu u pripremi ‘Operacije Bura’, bio stacioniran u Vrgorcu.
Jedne večeri Daidža me pozvao da posjetimo Blaža Kraljevića u Ljubuškome. Razgovarali su Blaž i Daidža, a ja sam šutio. Blaž je bio u svom filmu, ponašao se nadmeno i omalovažavajući prema nama dvojici. Daidža mu je neuspješno pokušavao objasniti da s njim razgovara kao nekadašnji vojnik NDH (ustaša za vrijeme Drugoga svjetskog rata), kao bivši emigrant, kao hrvatski musliman, kao dragovoljac Domovinskog rata i kao brigadir Hrvatske vojske. Otišli smo vrlo razočarani s tog sastanka, a Daidža je samo prokomentirao: ‘Blento, kojega Paraga iskorištava!’

U to vrijeme završnih priprema za ‘Operaciju Bura’, Blaž Kraljević je sve više zaoštravao odnos s HVO-om, a s druge strane uspostavio je blisku suradnju s Armijom BiH. Nije se moglo dopustiti da u trenutku započinjanja akcija na Južnom bojištu nama iza leđa postoji vojska, tj. HOS, za koju nismo znali kako će se ponašati, pa je legalna vlast hrvatskoga naroda u BiH, odnosno Vlada Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, izdala pisanu zapovijed o podčinjavanju jedinica HOS-a HVO-u.

Kao zapovjednik svih hrvatskih specijalnih snaga u Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosna, vojnih i policijskih, ja sam dobio naredbu da uhitim sve zapovjednike HOS-a u BiH i sprovedem ih u Široki  Brijeg - osim u slučaju Blaža Kraljevića kojega je trebalo sprovesti u Split.

Zapovijed je, također, glasila da svi oni koji prihvate zapovjedništvo HVO-a mogu zadržati svoje formacijske oznake i činove, kao što se već dogodilo u Hrvatskoj. U sklopu te naredbe, specijalne jedinice HVO-a preuzele su sve kontrolne točke koje je do tada držala obična, civilna i vojna policija, a poseban kontrolni režim uspostavljen je u područjima od posredne i neposredne ratne opasnosti. Među ostalim, takva blokada je postavljena na svih pet izlaza iz Mostara (prema Gorancima, Širokom Brijegu, Čitluku, heliodromu i Buni), gdje se u krugu od dva kilometra nalazilo pet vojski: HVO, HOS, Armija BiH, JNA i vojska Republike Srpske. Na tim točkama sam postavio, u klasičnom rasporedu, po šest vojnika: dvojica na cesti s kalašnjikovima, i po dvojica u zasjedi s puškomitraljezima i snajperima.

Kad je SIS iz Mostara javio da je Štela krenuo prema Širokom Brijegu, ja sam se uputio prema kontrolnoj točki ‘Žovnica’ na izlazu iz Mostara. Kratko nakon što sam tamo stigao, javljeno je motorolom s točke ‘Kruševo’ da je došlo do pucnjave u kojoj ima mrtvih s jedne i s druge strane. Tada sam saznao da je jedan naš vojnik, kad je Blaž Kraljević naišao s pratnjom, izašao na cestu i podigao policijski znak ‘stop’. Umjesto da se podvrgnu kontroli, jedan vojnik iz Blažove pratnje u drugom automobilu je izašao i počeo pucati. Naš vojnik s policijskom palicom je pao pogođen.

Tada je nastala opća pucnjava koju više nitko nije mogao kontrolirati. Na žalost, nikada ne ćemo saznati je li taj pripadnik HOS-a samovoljno zapucao prema našemu policajcu ili je to učinio po nečijoj naredbi, u ovom slučaju, jedino moguće, po naredbi svojega zapovjednika Blaža Kraljevića.

Kako sam već naveo, naša druga grupa zaustavila je Štelu. On se predao i odveli smo ga u Široki Brijeg gdje je stavljen pred izbor: ili u zatvor ili prelazak HOS-a pod zapovjedništvo HVO-a. On je, kako se i pretpostavljalo, prihvatio ovo drugo. Odmah je, kao i svi ostali uhićeni zapovjednici HOS-a, bio pušten.

Blaža je, u dogovoru s hrvatskim MUP-om, trebalo sprovesti u Split, jer se pretpostavljalo da ne će prihvatiti ponudu o podčinjavanju HVO-u i da će ga se morat zadržati u zatvoru.
Ja ne osjećam nikakvu odgovornost za njegovu smrt jer su moji vojnici postupali sukladno propisima i zapovijedima, kao i vojničkim i policijskim običajima na cijelome svijetu u takvim situacijama, tj. nakon oružanog napada i ubojstva pripadnika specijalne policije na kontrolnom punktu’.

Predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Hrvatske dr. Franjo Tuđman, na prijedlog ministra obrane RH Gojka Šuška i Državnog povjerenstva za vojna odlikovanja i priznanja, odlikovao je 3. prosinca 1996. Blaža Kraljevića odličjem koje se dodjeljuje svakomu poginulom borcu u obrani Hrvatske – Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom (Narodne novine br. 9/1997.).

Šef SIS-a HVO-a u to vrijeme, koji je dojavio polazak Blaža Kraljevića i Štele Martinovića iz Mostara, bio je Ivica Lučić. Štoviše, prema provjerenim podatcima, Lučić je večer ranije organizirao raspačavanje letaka s protumuslimanskim sadržajem po Hercegovini, što je kasnije protumačeno kao propagandna uvertira u akciju protiv HOS-a i Blaža Kraljevića.

Moguću upletenost Lučića u taj slučaj pojačava sumnja da je jedan od zapovjednika postrojba HOS-a, Stanko Primorac-Ćane, kratko prije Kraljevićeve pogibije bez njegova znanja prešao s Prvom bojnom HOS-a u makarsku 156. brigadu HV-a. Kraljević ga je pokušavao nagovoriti na povratak u HOS, ali se Ćane Primorac vratio tek dva dana nakon Kraljevićeve pogibije i postao njegov nasljednik na čelu Ratnog stožera HOS-a u Hercegovini. U toj funkciji je 23. kolovoza 1992. potpisao sporazum s ministrom obrane HVO-a Brunom Stojićem o podvrgavanju svih jedinica HOS-a zapovjedništvu HVO-a.

Mnogi pretpostavljaju da je već spomenuti Ivica Lučić, kao šef SIS-a HVOa, dogovorio kako micanje Ćane Primorca u Makarsku tako i njegov povratak u Hercegovinu i aranžman s Brunom Stojićem.

Međutim, u tom sklopu ostale su neke nejasnoće oko sudbine oružja i opreme u vlasništvu HOS-a. Sumnjalo se da je dio prodan a novac od prodaje utrošen na uređenje jednog kafića u Ljubuškome, u kojem je Ćane provodio veći dio svoga vremena.

Nakon toga se povjerenje između Ivice Lučića i Ćane Primorca povećalo pa je Lučić posredovao oko  Ćanina zapošljavanja u HIS-u.  Također, otkako je Ćane Primorac zastupnik u sarajevskom parlamentu na Listi HSP Đapić–Jurišić, navodno je uz pomoć Lučića uspostavio koalicijsku suradnju s Nezavisnom hrvatskom inicijativom (NHI) zloglasnog predratnog komunističkog istražitelja u Doboju i KOS-ova suradnika Krešimira Zubaka.

Bože Vukušić | Hrvatski vjesnik

Share



Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja:

U komentarima je zabranjeno otvoreno vrijeđanje, bez obzira o kakvom je vrijeđanju riječ i na koga se odnosi. Ukoliko se ne slažete sa člankom ili nečijim mišljenjem slobodno to komentirajte, ali argumentirano i bez uvredljivih izraza.

Prilikom pisanja komentara pridržavajte se osnovnih pravila komuniciranja. Autori komentara prilikom pisanja moraju imati na umu da njihove IP adrese nisu zaštićene ni po kojoj osnovi i u skladu s tim trebaju paziti na sadržaj komentara za koji su sami odgovorni!

Korisničke komentare ljportal.com u bilo kojem trenutku može ukloniti s portala bez prethodne najave.

Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, ljportal.com ni na koji način ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije.

 
Portal za društvenu dekontaminaciju Internet stranice sela Hardomilje hercegovina.info internet portal Mostar, Stolac, Neum i Čapljina hrvatska je stara djedovina Novosti iz Čitluka / Brotnja! Grude Online Internet stranice sela Klobuk Vaš kutak za odmor! 99,4 MHz Selo Vojnići

bottom
ib_m