top
ljubuški portal

Dobro došli na arhivske stranice LJ::portala  # 1.veljače 2009 - 21.veljače 2014 #



Redovnici su i danas izazov i Crkvi i svijetu
Srijeda, 05 Veljača 2014 18:26

ljU povodu Dana osoba Bogu posvećena života koji se obilježava 2. veljače, s dr. fra Robertom Jolićem razgovaramo o redovničkom poslanju, izazovima i budućnosti redovništva te aktualnim i povijesnim prilikama u ovdašnjoj Crkvi.


Dr. fra Robert Jolić rođen je 14. travnja 1967. u Tomislavgradu od roditelja Ivana i Ljubice, rođ. Galić. Osnovnu školu završio je u Kongori, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a teologiju i filozofiju studirao u Sarajevu (Franjevačka teologija) i Zagrebu (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove), te dovršio u Grazu (Austrija) na Karl-Franzens-Univesitätu (1994.) stekavši zvanje magistra teologije. Novicijat je proveo na Humcu gdje je 1986. obukao habit, a vječne zavjete u Franjevačkom redu položio 1992. u austrijskom Frohnleitenu. Svećenički red primio je 1994. u Tomislavgradu. Svećenik je Hercegovačke franjevačke provincije i član više njezinih povjerenstava, a pastoralno je služio u Tomislavgradu, Posušju, Chicagu, New Yorku, Plaškom, Saborskom, Čitluku, i od ljeta 2013. u Klobuku kraj Ljubuškog gdje je župnik. Na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta u svibnju 2004. stječe magistarski naslov iz hrvatske povijesti (magisterij s temom Katoličko pučanstvo u Duvnu u vrijeme osmanske i austrougarske vlasti od 18. do početka 20. stoljeća na temelju crkvenih matičnih knjiga), a doktorat s temom Demografske promjene u Brotnju (zapadna Hercegovina) u osmanskom razdoblju na temelju crkvenih i osmanskih izvora, obranio je u ožujku 2009. stekavši naslov doktora znanosti iz istog područja. Bio je i glavni urednik Naših ognjišta, a trenutno je član i tajnik uredništva znanstvenog časopisa Hercegovina franciscana. Usporedo s pastoralnim radom bavi se znanstvenim istraživanjima, te je sudionik i organizator brojnih znanstvenih skupova. Objavio je više od 15 samostalnih knjiga, uredio desetak zbornika radova, te u znanstvenim časopisima objavio nekoliko desetaka znanstvenih radova s područja hrvatske povijesti i povijesti Crkve, kao i stotine članaka u novinama.

 

Posvećeni život je dar Božji. Kakvo je poslanje redovnika i koja je njegova uloga u Crkvi te kakav je odnos prema kleru?
Veoma je teško odgovoriti na to pitanje, pogotovo u nas gdje smo mi redovnici, prije svega franjevci, u velikoj mjeri i svećenici te djelujemo u pastoralu. Teško je pronaći tu granicu između svećeništva kao takvoga, i redovništva kao nečega posebnoga u Crkvi. I sami naši vjernici jedva mogu razlikovati da nije isto biti redovnik i svećenik budući da su već stoljećima navikli da su franjevci istodobno i svećenici, i da djeluju u pastoralu kao i dijecezanski svećenici. Ipak bih rekao da je to jedan sretan spoj redovništva i svećeništva koji se upravo na našim prostorima pokazao kao dobitna kombinacija kroza sva ova stoljeća. Dakako, nikada se ne može dovoljno naglasiti kolika je potreba toga nutarnjega bratskog (i sestarskog) života, njegovanje duhovne klime i ozračja redovničke karizme, vraćanje uvijek iznova svojim izvorima, karizmi utemeljitelja, kod nas franjevaca konkretno karizmi sv. oca Franje. Nikada bez Crkve i mimo Crkve, ali uvijek svjesni da smo posebni, da smo izabrani i da to izabranje moramo opravdati svojim životom.

 

Što u kontekstu današnjeg vremena znači biti redovnik – svećenik, časni brat, časna sestra?
Ponajprije je to veliki izazov. To na neki način znači ostati u svijetu, ali biti izvan njega, prije svega po svojem odnosu prema Bogu i po življenju bratstva. Poznato je, naime, da je veoma mali postotak onih koji žive u kontemplativnim redovima, pa su i doslovno odvojeni od svijeta. Drugi su redovnici i redovnice u svakodnevnom susretu s ljudima, i vjernicima i nevjernicima, kao i sa suvremenim sredstvima komunikacije, pa je neusporedivo teže zadržati tu karizmu koju posjeduje ili koja je u temeljima neke redovničke zajednice. Ali nipošto nije i nemoguće, pa makar i u manjoj mjeri, svjedočiti Krista i danas: bilo na župi u kojoj djelujemo, bilo u školi ili bolnici gdje djeluju brojni redovnici i osobito redovnice, bilo na osobiti način u humanitarnoj djelatnosti za siromašne i ostavljene. Usuđujem se reći da su redovnici i danas izazov i Crkvi i svijetu, i da se u redovničkim zajednicama – unatoč svim slabostima i iskušenjima – ipak još uvijek krije evanđeoski kvasac koji je krasio redovničke zajednice kroz čitavu povijest Crkve, sve tamo od pustinjaka i prvih pustinjačkih zajednica iz prvih stoljeća Crkve, koji su bili praoblici redovničkoga života.

 

U Franjevački red ušli ste 1986. Što Vas je potaknulo na takvu odluku?
Da, ja sam franjevački habit obukao u srpnju 1986. na Humcu kod Ljubuškoga, kao član Hercegovačke franjevačke provincije. Ali moj život s franjevcima nije nipošto tada započeo, nego puno prije. Već 1982., nakon što sam završio osmi razred, pošao sam u franjevačku gimnaziju i sjemenište u Visokom, s drugim kandidatima svoje provincije i kandidatima bratske provincije Bosne Srebrene. Rekao bih da je važnija instanca na tome putu, ili u toj odluci, bila moja obitelj – kako je u najvećoj mjeri slučaj i s drugim kandidatima. Obitelj u kojoj se uvijek molilo, u kojoj se nikada nije propuštala sveta misa, koja je bila povezana s franjevcima župnicima i davno prije mene, prije nego sam se i rodio. Ipak, ljudi nerijetko pojam „zvanja“ tumače odveć statično, kao da je Bog s neba odapeo nekakvu strjelicu pa se netko odlučio poći u fratre. Naprotiv, to treba promatrati puno više kao dinamičan i trajan proces koji počinje u najvećem broju slučajeva još od najranijega djetinjstva, u povezanosti sa svećenicima, u primanju svetih sakramenata, pa se odluka donese, ne na prečac, nego ona sazrijeva dugo vremena. I što je još bitnije, nije toliko važno ili teško odlučiti se za redovnički ili svećenički poziv, koliko je kasnije teško ostati ili izdržati. Samo kao primjer navodim da je u mojoj generaciji u Visokom bilo nas više od 40, da je maturiralo nas 24, a da su danas mislim samo sedmorica ili osmorica još uvijek svećenici i redovnici. I čak se smatra da je to dobar prosjek! Stoga je od prevelike važnosti moliti za svećenike i redovnike, za njihovu ustrajnost u pozivu, kao i da bi se drugi mladi ljudi opredijelili za taj poziv.

 

Jeste li kao mlada osoba imali neki uzor među svećenicima ili redovnicima koje ste poznavali?
Svakako. Upravo u tomu i jest stvar. Mladi čovjek u starijim gleda uzor i želi ih nasljedovati. Upravo činjenica koju sam naprijed naveo da je u moju kuću redovito dolazio svećenik, kao i to da smo mi kao djeca doslovno „visili“ kod svojega župnika franjevca, u najvećoj je mjeri i odredila čitav moj život. Tako je, primjerice, sada već pokojni fra Petar Vlašić bio župnik u mojoj rodnoj župi Kongori upravo kad sam ja završavao osmi razred, i on je najizravnije zaslužan što sam pošao u sjemenište. Kasnije mi je s ponosom i velikim ushićenjem propovijedao na mladoj misi (1994.). Mnogi drugi franjevci kasnije su mi se usjekli u pamćenje, bilo po svojem svetom životu, bilo po svojim intelektualnim dosezima i sretan sam što sam imao prigodu barem dio svojega života provesti s njima. Da navedem samo eruditu i poliglota dr. fra Ignacija Gavrana ili pak svetačke likove u svojoj provinciji, primjerice fra Slavka Barbarića ili fra Jozu Vasilja. Moram iskreno reći da sam ponekad bio zavidan što i sam ne mogu biti tako svet kakvi su oni. Ali osoba koja me u franjevačkom pokretu daleko najviše oduševljava, živjela je davno, veoma davno i nikada ga osobno nisam upoznao. Riječ je o samome sv. Franji iz Asiza, utemeljitelju Reda, koji je postavio tako visoke i savršene kriterije svetosti, koji se doslovno suobličio Kristu, svojim životom oponašao Krista do krajnjih granica da je prozvan „drugim Kristom“ (alter Christus). Kako smo mi ponekad daleko od toga ideala: s jedne strane čovjek protrne od oduševljenja slušajući, primjerice, obred preminuća sv. Franje, a s druge ga je tako teško nasljedovati, i tako smo ponekad daleko od življenja tih ideala. Je li to samo pitanje potpuno različitog vremena u kojem živimo mi, a u kojem je živio on i prva franjevačka zajednica – teško je reći. Sigurno je i da nas stoljeća odjeljuju, ali zacijelo puno više gubitak početnoga oduševljenja.

 

Često se može čuti kako se mladi danas teško odlučuju za redovništvo. Zašto je to tako i kako mladima približiti taj dar nasljedovanja života po evanđelju?
Mislim da sam već naznačio u čemu je bit problema. To ipak nipošto ne znači da i danas nema mladih ljudi koji se oduševljavaju evanđeljem. Usuđujem se reći da smo mi s projektom Frame (Franjevačke mladeži) načinili jedan silan pozitivan pomak jer se upravo među tim mladim ljudima javlja i oduševljenje za nasljedovanje Krista na način sv. Franje. Jednostavno se mora raditi. Ali i svjedočiti. I neke druge redovničke zajednice imaju odličan pristup mladim ljudima, štoviše školovanim, primjerice karmelićani, pa imaju i lijepi broj zvanja, i to u velikoj mjeri kvalitetnih. Nažalost, ponekad se i redovnici, i općenito svećenici, previše bave svjetovnim stvarima (da ne kažem politikom), nesvjesni da to nije naš način svjedočenja. Ne kažem da se ne treba oglasiti i raditi vezano za prava čovjeka, prije svega maloga čovjeka, ali prvotni naš zadatak jest svjedočiti i propovijedati evanđelje. Na kraju krajeva, odgajajući mlade ljude, pripremamo ih za kvalitetan obiteljski vjernički život i, Bogu hvala, vidim da tu ima svijetlih naznaka kako ćemo imati i u budućnosti ljude povezane s Bogom i Crkvom. Dakako, oni otvoreniji i hrabriji barem će ponekad razmišljati i o duhovnom pozivu.

 

Kakva je budućnost redovništva s obzirom na egoizam i materijalizam modernih vremena?
Htjeli to ili ne, i mi se sami ponekad povodimo za tim svjetovnim, nekako je čovjeku drago imati, posjedovati, iako u konačnici samo materijalno posjedovanje nikada čovjeka ne može učiniti sretnim. Zacijelo veoma negativno djeluje na mlade ljude kad vide da se i crkveni ljudi ponekad vežu toliko uz materijalno, a kada to još mediji – nažalost u velikom mjeri anticrkveni – stave na velika zvona, onda se stvara dojam kako smo i mi sami previše navezani na to. Gledajući na stanje u svijetu, moramo se pribojavati da će i u Crkvu u Hrvata doći kriza, pa bismo onda morali učiti na tuđim negativnim iskustvima, a ne dočekati nespremni situaciju u kojoj ćemo imati zgrade, velike samostane – prazne. Ja se ipak nadam da će prevladati pozitivni impulsi, pri čemu nipošto ne smijemo zaboraviti da se bezbrojna duhovna zvanja u čitavome svijetu javljaju upravo u našem Međugorju. Gledajući iz te perspektive, smatram da ipak ne smijemo i ne trebamo biti odveć pesimistični i skeptični. Bog nas, očito, vodi, Bog je na našoj strani, treba nešto (ili puno) prepustiti i njegovoj providnosti. Živim u nadi da nećemo u budućnosti imati prazne samostane, nego naprotiv da će i naše redovničke zajednice napredovati i u kvantiteti i u kvaliteti, štoviše da možemo oplemeniti i čitavi svijet.

 

Kako gledate na aktualno stanje redovništva i života Crkve u BiH?
U odnosu na svijet, mislim da se držimo dosta dobro. Još ovdje ima vjere, duboke vjere u našim obiteljima i župama, iz koje se onda rađaju i stasaju mladi kvalitetni vjernici, a i duhovna zvanja. S druge strane, ne smijemo propustiti reći da sve to može biti i puno bolje. Ponavljam, mi se trebamo usmjeriti na ono što je tipično za djelovanje Crkve, pa će biti i puno više rezultata. Čini se da se i neki unutarnji sukobi, primjerice u nas u Hercegovini nesretni „hercegovački slučaj“, pomalo smiruju i uvjeren sam da će u budućnosti biti i puno bolje. Ne znam koliko smo i mi, crkveni ljudi, svjesni kako teške i ružne posljedice donose takvi naši unutarnji sukobi jer naš čovjek nerijetko podršku može pronaći još jedino u Crkvi, a onda se i tu mora suočavati s nedoumicama i nerazumijevanjem. Toliko sam puta doživio radost i na licima i u riječima ljudi kada vide da smo mi složni, da skupa ispovijedaju i dijecezanski svećenici i franjevci, da skupa radimo – jer, na kraju krajeva, potpuno nam je isti izvor i uzor - Isus Krist - i potpuno nam je isti cilj: kraljevstvo Božje koje je s Kristom došlo i započelo svoj rast, a naše je da ga zalijevamo i pustimo da cvjeta.

 

Kakva je suradnja hercegovačkih i bosanskih franjevaca?
Bilo je nažalost nekih nepromišljenih izjava koje su stvorile prilično napetu klimu. Meni je žao zbog toga i mislim da se takve stvari ne trebaju događati. S druge strane, u najvećem broju slučajeva suradnja je izvanredna, nema tu nikakvih bitnih razlika niti nesporazuma. Na kraju krajeva, brojni od nas u Hercegovini skupa smo se školovali s braćom bosanske provincije, danas se čujemo i radosno susrećemo. Ponovit ću da nama ne treba nikakvo političko eksponiranje, s bilo koje strane, nego briga za rast Crkve i za običnoga, malenog čovjeka. Uvjeren sam da će u budućnosti suradnja biti još bolja jer mi nikada ne smijemo i ne možemo zaboraviti da smo stoljećima živjeli skupa, kao dio jedne velike i časne provincije Bosne Srebrene, da smo se uzajamno pomagali u teškim vremenima, da je Bosna Srebrena uvijek imala otvoreno srce za braću u Hercegovini kada su dolazili u teške i bezizlazne situacije, bilo zbog političkih ili ideoloških, bilo zbog unutarcrkvenih trvenja.

 

Katolički tjednik





Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja:

U komentarima je zabranjeno otvoreno vrijeđanje, bez obzira o kakvom je vrijeđanju riječ i na koga se odnosi. Ukoliko se ne slažete sa člankom ili nečijim mišljenjem slobodno to komentirajte, ali argumentirano i bez uvredljivih izraza.

Prilikom pisanja komentara pridržavajte se osnovnih pravila komuniciranja. Autori komentara prilikom pisanja moraju imati na umu da njihove IP adrese nisu zaštićene ni po kojoj osnovi i u skladu s tim trebaju paziti na sadržaj komentara za koji su sami odgovorni!

Korisničke komentare ljportal.com u bilo kojem trenutku može ukloniti s portala bez prethodne najave.

Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, ljportal.com ni na koji način ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije.

 
Portal za društvenu dekontaminaciju Internet stranice sela Hardomilje hercegovina.info internet portal Mostar, Stolac, Neum i Čapljina hrvatska je stara djedovina Novosti iz Čitluka / Brotnja! Grude Online Internet stranice sela Klobuk Vaš kutak za odmor! 99,4 MHz Selo Vojnići

bottom
ib_m